J'adore

Jabuke i vino čekaju, i reš prepečen tost. 7.1.2010. ♥

17.01.2011.

3 6 5 je prošlo dana.



Godine.
Čudno je kako se brzo nižu, prolaze, neprimjetno, tiho. Ni jedan dan nije posebno bitan za cjelokupan život a kad se okreneš ... Svaki taj dan te na naki način obilježio. Pa makar se redali, čine nešto. Nekad imam osjećaj da ja stojim na mjestu i gledam kako vrijeme prolazi pored mene.
A ja to mrtva hladna gledam i ne poduzim previše akcija da bih uskočila u taj tok.

Moj se život pretvorio u jedno obično čekanje. Čekanje nečega što se, imam osjećaj, nikada neće dogoditi. Ali, da budem iskrena, nemam posebne snage da se borim i budem živahna šesnaestogodišnjakinja kakve viđam oko sebe. Više se osjećam kao da mi je 30. Kao da mi je muka svega. Izmoždena sam. Daleko bilo od depresije ili tuge. Samo sam bezizražajna. Ali nije ovo jedan od nostalgičnih postova.

Danas je radostan dan :P
Moj blog slavi treći rođendan (cheers)

Vraćamo se u arhivu, kako to obično biva. 17.01.2010.

Ni dalje ne mogu da vjerujem da je 2010. 'prošla godina'. I ne mogu da vjerujem kako sam još prošle godine bila neiskvareni nevini djevojčurak pun optimizma i sreće :) Još mi je teže kad shvatim da ni jedan od navedenih aspekata više nije isti.

Međutim, život je takav, promjenljiv i nestalan, pruža ti i uspone i padove i to svi znamo. Treba se znati nositi sa uspjehom i izdržati poraz.
"Ne, ništa nije bilo, a da nije moralo, nema toga lica što se nije boralo, nema kamena što neće jednom postat' prah a ni ramena što neće osjetiti strah!"



Ovaj blog mi je uvijek bio podrška. Ta podrška se ogledala u vama, mojim dragim curama. Nekima ne znam lik, ali znam dušu. Valjda je to ono bitno. K'o što kaže Exupery: bitno je očima nevidljivo, samo se srcem dobro vidi. U većini situacija se apsolutno slažem sa ovom floskulom, ili izrekom, ali neke ljude zaista ne treba gledati srcem jer to ne zaslužuju ni najmanje.

Uglavnom. Tri godine pisanja. Koliko je suza palo po tastaturi. Eh, kad se sjetim. Ili sa koliko uzbuđenja sam znala tipkati slova, užurbano. Ili napišem 5 kilometara dug post i onda nešto pritisnem i ode sve u tri lijepe. Hahahaha. Eh, te postove ne mogu da prežalim.
Al' u svakom slučaju lijepo je uvijek bilo. Drago mi se vratiti i vidjeti šta je sve bilo, kako sam se osjećala u posebnim trenutcima. Želim se vratiti na početak prošle godine.
Ustvari želim se vratiti u svaki trenutak kada se bila s njim. Sada je ovo sve tako beznačajno kad nema njega kraj mene.



Al' svejedno. Ima tu par osoba koje me drže. Zbog kojih ovo može biti lijepo. Sve se gubi. Nadam se da će se i mom životu vratiti onaj prijašnji sjaj. Držite mi fige. Volim vas.